Svaki put kada čujem da se bliži Macicna nedilja spomenem se završetka poznate trilogije engleskog autora J. R.R. Tolkiena „Povratak kralja“. Ah, evo ga, povratak kralja! Ili?

Ne morate poznavati Tolkienova djela da ćutite kako naslov spominja na Kristuševu suverenost. Izraelski narod je u doba Jezuševoga života pred goristanjem vjerovao da će im Bog poslati kralja, sposobnoga po ovozemaljskimi parametri, sa snažnom vojskom, karizmatičnog peljača ki će im reći ča da djelaju i kako da živu. Ukratko, ljudska priroda suverenost zamišlja ne toliko daleko od diktature ili autokracije. I ako počne s dobrom idejom, vlast prema ljudskim idejam brzo preraste u neku svoju iskrivljenu verziju ar zamišlja svit vlastite suverenosti kade mnogim osobinam Božjeg Kraljevstva ni mjesta. Kad je Jezuš ušao u Jeruzalem, njegov ulazak ni bio demonstracija sadašnje ili buduće vlasti na način ostalih povijesnih kraljev, već objava Mladoženje. Ulazak u Jeruzalem je bio, i još je, svadbeni marš. Ono ča upućuje na to je sljedeće: ulazak na skromnom oslu, Jezuševe suze nad Jeruzalemom prije samog ulaska, prethodna starozavjetna proroštva ka govoru o „radosti kćeri Sionske“, ar „njezin kralj dohadja“ (Zah 9,9).

Opisi i svjedočanstva tog kralja nisu opisi ovozemaljskoga vladara. To su opisi Spasitelja. Ljudi prilikom Jezuševoga ulaska u Jeruzalem kriču „Hossana!“ što znači „Spasi sad!“. Ta izjava ima dvije strane, ovisno o našem doživljaju Jezuša. Ukoliko ga ljudi doživljavaju kot ovozemaljskoga suverena, on bi bio ča već od maskote za kojom se sranjaju naše peršonske težnje: da Bog zniči naše neprijatelje, da nam da blagostanje, da nam pronajde rješenje za ovu ili onu situaciju… U osnovi, molimo se kot kad hitamo novčiće u automat i kanimo da Bog bude on ki ispunjava naše želje. Bez pogriške, kot svaki zaljubljenik želji ispuniti voljenoj peršoni želje, on će to učiniti.

Ali pod vlastiti uvjeti i vrimenskim okviri. Prvi njegov uvjet je križ. Sad nastaje problem. Kade je onaj Bog ki ispunjava želje, ki nas stalno uslišava, ki nas neprestano obasipa blagoslovi, a naše nevolje, kot rukom, odnosi? Zašto moramo projti kroz čuda ulic Jeruzalema s njim i, s vrimenom, uzeti taj križ za kojega stalno govori? Ar je križ njegovo prijestolje, i ako željimo sjesti s njim na prijestolje i biti dionici nebeskoga svadbenoga slavlja, moramo se dopustiti križrvati. Prihvaćanje svake boli ku podnosimo, naš je dio saveza, naš potpis na tom „ugovoru“ u ki stupamo. Prvi korak se dogodio na krstu, ali „hištveni zavjeti“ se obnavljaju prilikom svakoga sakramenta, preneseno rečeno. Nedilja muke Gospodina je dan kada se slavu naši „nebeski zaruki“, najava saveza ki će vrijeda dojti na Veliki petak i ispuniti se na Vazam. To je puno već od bilo ke molitve ku moremo uputiti, to je jedina molitva ku triba uputiti: Da projdem s Tobom put do groba i se goristanem s Tobom, Gospodine.

Slika: Pixabay