Veliki tajedan od Macicne nedilje do Vazmene noći za kršćane je sveto; to je Veliki tajedan. To je tajedan na kraju korizme i muke, ki pelja do Vazma i trodnevnice Vazma: Velikoga petka, Velike subote i Vazmene nedilje.

Ulazak u Jeruzalem na Macicnu nedilju, Zadnja večera i pranje nog na Veliki četvrtak, ki je već dio Velikoga petka, Kristuševo križevanje na Golgoti na Veliki petak, Kristušev silazak u carstvo smrti na Veliku subotu i njegovo goristanje ujutro na Vazam nisu podgrijane stare priče, nisu pobožne priče, nego su spomen-slavlja, vizualizacija Božjega djela otkupljenja i stvarni su. Izbavljen, izdan, osudjen, razapet, pokopan – to je povijesno opipljivo i stvarno u Bogu ki je uključen u povijest našega svita i ki ga nikada ni ostavio.

Za Boga smrt na križu ne znači kraj, to je ulaz u žitak. Ov žitak je gosistanje, životni jezik kim samo Bog govori i ki se probija kroz svu povijest i sve životne koordinate, človikovo planiranje i njegovo razmišljanje. Neg Bog čini goristanje, a ne človik. Ali človik se ufa u goristanje mrtvih i vjeruje u Goristaloga.

Ta vjera je od početka bila pokretačka snaga vjernikov i trajna izvorna kršćanska poruka. Crikva gradi na ovom temelju; Vazmeni dogadjaj utvrdjuje vjeru, unatoč svim sumnjam. Svaku nedilju kada kršćani slavu Euharistiju, slušaju Rič Božju i skupa blagovaju, je Vazam. Nediljni Vazam slavio se stoljeća, čuda prije nego što je zajednički godišnji Vazam ustanovljen na Nicejskom koncilu pred 1700 ljeta.
U ovoljetnom jubilarnom ljetu Niceje, svi kršćani opet skupa slavu Vazam, ča je već nego slučajnost. Veliki tajedan je poziv svim, ki su pokršćeni, ar skupni je poziv svih kršćanov da budu svidoki Vazma, svidoki žitka i ufanja u našem nemirnom svitu.

Slika: Pixabay